Nu’man ibn Sabit Ebu Hanifa (699–767.)[a][1] bio je osnivač hanefijske vjersko-pravne škole ili mezheba, koja je najrasprostranjenija u islamskom svijetu. Balkanski muslimani slijede hanefijsku školu, a rasprostranjena je u svim predjelima kojima su vladali Abasidi, Seldžuci, Osmanlije i Moguli. Njoj pripadaju i Turci, kao i veliki broj Egipćana, Pakistanaca, Indijaca i Afganistanaca. Hanefijsko stanovište u vezi s razilaženjem s drugim školama objašnjeno je u djelu Al-fiqh al-akbar.
Ebu Hanifa rođen je u Kufi 80. po Hidžri.[2] Njegovi preci rodom su iz Kabula, odakle je njegov djed Zuta došao u Kufu kao ratni zarobljenik i tu prihvatio islam. Bio je trgovac po profesiji, a poznavao je i Muhammedovog zeta i četvrtog halifu Aliju ibn Ebu-Taliba, s kojim je bio blizak. Ebu Hanifin otac Sabit u Kufi je držao pekaru, a on sam bio je zanatlija i proizvodio haz (vrstu tkanine; al-hazz). Bio je velikodušan i čak materijalno izdržavao svog učenika Ibn Jusufa. Njegov drugi učenik Zufer rekao je da se Ebu Hanifa toliko zanimao za teologiju da su u njega ljudi upirali prstom. Međutim, nije se toliko zanimao za tradicionalističku školu (ehlul-hadis) koliko za iračku racionalističku školu, čiji je osnivač bio Ali ibn Mes‘ud, 652. s centrom u Kufi. Ibn Šubruma za njega je rekao: "Svijet ga je slijedio, ali on s time nije htio imati ništa. Što se nas tiče, svijet s nama ne želi imati ništa, a mi trčimo za njim."
Njegovi učitelji bili su Hammad Ebu Ismail ibn Sulejman, te Džafer El-Sadik, potomak poslanika Muhammeda, šesti po redu šiitski imam i osnivač džaferitske ili šiitske vjersko-pravne škole. Najpoznatiji učenici bili su mu Ebu Jusuf, Muhammed ibn Hasan Eš-Šejbani i Ebu Huzejl Zufer ibn El-Huzejl. Ebu Jusuf postavio je temelje hanefijskog fikha, postao glavni kadija u Abasidskom halifatu i doprinio širenju hanefijske škole.
Greška kod citiranja: <ref>
oznake postoje za grupu pod imenom "lower-alpha", ali nije pronađena pripadajuća <references group="lower-alpha"/>
oznaka, ili zatvarajući </ref>
nedostaje